SJEMENIŠTARAC JE SRETAN JER/KAD ŽIVI

Kapelica: Kapelica je u središtu našega života. Riječ kapelica ne znači tek mjesto. Riječ je najprije o osobi, o Isusu Kristu koji je središte našega života i koji nas je pozvao. On je u kapelici trajno prisutan i uvijek nas čeka. Reći da je kapelica na prvome mjestu u životu sjemeništaraca znači vjerovati u trajnu Isusovu prisutnost i znati da nas On uvijek čeka, zna što nam je potrebno, brine se za nas. Bog te ljubi takvog kakav jesi. I poziva te. Ne jer si bolji od drugih, nego jer si mu potreban baš ti, i baš takav kakav jesi, sa svim slabostima. Kapelica te ima podsjećati upravo na to: Bog te ljubi i ima predivan plan za tebe i s tobom! Stoga kreposno ne znači našu dobrotu nego otvorenost Božjoj ljubavi i raspoloživost da nas On vodi! Kapelica uz to znači molitvu, Euharistiju, slušanje Božje riječi, čestu ispovijed... To je izvor života i siguran put sreće!

Radost: Radost nije zapovijed odgojitelja, nego Isusovo obećanje onima koje poziva: „da naša radost bude potpuna“. Đavao nam želi oduzeti radost predstavljajući nam naše poteškoće kao bezizlazne. Potrebno se boriti za radost, ne dati se obeshrabriti! Radost se u sjemeništu postiže živeći „normalno“, imajući mladenački duh. O kako je žalosno vidjeti mrkog, uvijek zamišljenog sjemeništarca, koji se ne zna šaliti, koji ne zna „normalno“ razgovarati, kojega zanimaju samo „klerikalne“ teme i koji u govoru, razmišljanju i odijevanju ne živi svoju dob.

Ekleziologija: Ova riječ dolazi od riječi ecclesia – Crkva – a označava zajedništvo. U sjemeništu živimo zajedno. Upućeni smo jedni na druge. Zajedništvo u sjemeništu očituje se kako u molitvi, obrocima, učenju, tako i u sportu, radnim akcijama, izletima, društvenim igrama, zabavi… Za nas je važnija zajednička društvena igra nego „najuzvišenije“ stvari ako se njima izoliramo i odvajamo od drugih! Zajedništvo pretpostavlja i znati oprostiti bratu, ne ići na spavanje ako se nisam izmirio s bratom! To je put sretnoga života u sjemeništu…

Poslušnost: Isus Krist nas je spasio poslušnošću Ocu. Kršćanski život je nasljedovanje poslušnog Krista. I naš poziv se događa u poslušnosti. Poslušati Kristov glas i ići za Njim – „ovce moje slušaju moj glas i idu za mnom“ – zahtijeva trajnu poslušnost. U sjemeništu je to poslušnost odgojiteljima. Poslušnost je teška do te mjere da se nekada čini da upravo ona narušava našu slobodu, a time i sreću. Zato sanjamo dane kada nećemo trebati nikome biti poslušni. Ipak, istina je ova: htjeli ili ne htjeli, mi smo UVIJEK NEKOME poslušni: ili Bogu i roditeljima i odgojiteljima, ili Napasniku, zavodljivosti svijeta i vlastitoj volji, od čega nam nikako ne može doći prava sreća.

Otvorenost: Odmah uz poslušnost ide otvorenost. U sjemeništu ne živimo diktatorsku poslušnost. Ne! U sjemeništu živimo poslušnost utemeljenu u povjerenju u Boga i njegovu Crkvu, odnosno povjerenje u odgojitelje. Da bismo bili sretni u sjemeništu, iznimno je važna prava otvorenost odgojiteljima: otvorenost duhovniku u pitanjima nutarnjeg, duhovnog života; otvorenost ravnatelju u istini o sebi i svome životu; otvorenost prefektu u svakodnevnim stvarima. Otvorenost nam pomaže da budemo slobodni! Pomaže nam da se suočimo s teškoćama i lakše ih pobijedimo. U sjemeništu živimo i otvorenost jednih prema drugima i učimo biti prijatelji… Zato je otvorenost put za sreću!

Srčanost: Najljepše je kada ono što činimo, činimo srčano. U sjemeništu, kao i inače u životu, puno stvari „moramo“ raditi, a to nam se ne da… Tako je ne samo kada je riječ o učenju ili redarstvima, nego često i kada je riječ o molitvi, posebno zajedničkoj u kapelici. Velika je milost stvari činiti srčano: srčanost nam pomaže uspijevati i ono što nam se čini nedostižno i ostvarivati ono što mislimo da ne možemo. Srčanost se pokazuje kada poslušamo odlučno i bez mrmljanja u srcu. Eto velike pomoći da budemo sretni: boriti se protiv mrmljanja i biti srčani…

Narav(no): Svi smo slika Božja i svi smo posebni. Nitko nema bolju narav od drugih. Ničija narav nije prikladnija za vršenje Božje volje. Sjemenište je put upoznavanja vlastite naravi: otkrivanja darova koje mi je Bog dao i prihvaćanja vlastitih nedostataka i borbe sa sobom. Važno je i dopustiti drugome da bude drukčiji; ne misliti da su oni koji mi malo idu na živce lošiji od mojih prijatelja. Samo su različiti. Živjeti naravno za muškarca znači imati osjećaj privlačnosti prema djevojkama i poštivati ih te na taj način čuvati čistoću duha i tijela.

Ozbiljno(st): Za kraj: ozbiljno i ozbiljnost. Da bi se sve gore navedeno – živjeti radosno, mladenački, srčano, poslušno, u skladu sa svojim godinama i naravi…– moglo istinski ispuniti, potrebno je da sve to živimo ozbiljno. Radost koja nije ozbiljna, nije radost nego šarlatanstvo; mladenački duh bez ozbiljnosti nije drugo doli nezrelost i površnost… Zato u sjemeništu živimo ozbiljno. To znači i odgovorno prema Bogu, drugima i sebi, svome životu. Biti odgovoran u izvršavanju svojih obveza: uredan, točan, pravovremen, temeljit (studij, redarstva, urednost spavaonice…). To je siguran put kako biti sretan sjemeništarac!

Don Edvard Punda, ravnatelj