Križni put učitelja i učenika

Uvodna misao

»U početku Zemlja bijaše pusta i prazna« – kaže Biblija. I nastavlja: »Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: Neka bude!« I bilo je! Nastalo je sve što postoji. Postupno, kroz povijest i vrijeme. – Jednoga dana, »eho« tog Božjeg »neka bude« odjekne i u srcima mojih roditelja. I bilo je, začelo se, rodilo se dijete, dječak. I dadoše mu ime. Ovo koje nosim, po kojem me prepoznajete i kojim me nazivate. I kao mlada biljka razvijao sam se u perivoju svoje obitelji. Igrao se s vršnjacima, sudjelovao u dječjim natjecanjima, napredovao u školskim znanjima. I tako brzo prođe četrnaest, petnaest bezbrižnih godina. A onda opet – ne znam da li nečujno ili snažno – odjekne u mome srcu ono Božje »neka bude«, neka bude sjemeništarac! I tako se nađoh ovdje u Splitskom sjemeništu, s vama kolegama iz raznih krajeva lijepe nam Domovine. Tako započeše moji dani protkani oprečnim osjećajima: i uspjeha i neuspjeha, i oduševljenja i razočaranja, i ushita i križnih padova. Shvatio sam da se ne može do Tabora bez Kalvarije – do slave bez posrtaja i uspinjanja, padova i dizanja. Shvatio sam da nema čovjeka ni zvanja, bez križnog uspinjanja.

Moj životni put trebao bi biti sličan tvome putu, Gospodine. Poslan si od Oca da nas otkupiš i spasiš. Tu ulogu spremno prihvaćaš. I ostvaruješ: od »sramote« štale, do »sablazni« križa. Nudiš nam se kao Put, Istina i Život. Gospodine, želim živjeti taj Život, želim prihvatiti tu Istinu i želim ići tim Putem. I onda kad ima četrnaest križnih postaja kao i tvoj od Jeruzalema do Golgote. Znam, neće biti lako. Naprotiv, bit će teško. Ali ne i nemoguće. Jer ti si uz mene, kao ono Šimun Cirenac uz tebe. Želim iz tvog Križnog puta crpsti snage za svoj životni put. Prihvati me i učini da mi svaka sjemenišna postaja bude novi korak prema cilju koji sam odabrao. Zato te, Gospodine, pozivam da me na tom putu pratiš, prosvjetljuješ i jačaš kako bih u primjeru tvoga Križnog puta osmislio svoj sjemenišni križni put. – Amen!

Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.

Isusa osuđuju na smrt

Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.

Isuse, jedini pravi svećeniče! Gledam te u »centru«! Ti koji si središte ljudske povijesti i svega stvaranja, sad si u »centru« niskih ljudskih igara i nečasnih iživljavanja. Baš kao lopta na centru, mirno čekajući da te »šutnu« od Ane do Kajfe, od Heroda do Pilata. Dvorište sudnice pretvorilo se u svojevrsno gledalište odakle dopiru navijačke strasti: »Raspni ga, raspni! Pusti nam Barabu, a Njega razapni!« – A čovjek u crnom, u svečanoj sudačkoj togi, bez kriterija i osjećaja za istinu i pravdu, zastrašen povicima i urlanjima s »tribina« dosuđuje »nepostojeći penal« i naređuje: »Neka se razapne!«
Isuse, Učitelju! Ja, tvoj učenik, od tebe prepoznat, zavoljen i pozvan, umjesto Ivanove dosljednosti, Cirenčeve spremnosti i Veronikine osjećajnosti, znadem ponekad, u većoj ili manjoj mjeri pokazati osobine one zaslijepljene rulje iz gledališta i dvoličnog Pilata iz sudišta! – Gledajući te tako smirenog i Ocu predanog i znajući da sve to primaš rado i iz ljubavi prema meni, ne mogu a da se ne zastidim poradi mojih čestih neopravdanih prigovora i povika na svoje kolege, odgojitelje, profesore, dužnosti i dnevni red. – A što se Pilatove uloge tiče, možda još nisam Pilat, ali jesam »Pilatić« koji braneći i pravdajući sebe, znadem uprijeti prstom na drugoga, koji neopravdano i nezasluženo ispašta radi mene. Jednoga kolegu krivo gledam; drugoga bez razloga sumnjičim, ogovaram, klevećem; nekome podvaljujem, netko trpi poradi mene i umjesto radosno, sjemenišne dane proživljava u gorčini. Čujem u sebi tvoj glas: Dragi sjemeništarče! U »centru« je Istina i Pravda! Svjetina je izruguje, Pilat osuđuje, a ti? Što ćeš ti učiniti s Istinom i Pravdom?!
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Isus prima na se križ
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Isuse, Učitelju! Sad poslije izgubljene utakmice iz »nepostojećeg penala«, ne razmišljaš o osveti, ne pišeš žalbu. Osveta tebi ne priliči, a žaliti se nemaš kome jer Pravda je nepravedno osuđena. Zato ti činiš ono što je najbolje i najkorisnije, ono jedino ispravno: primaš, ljubiš i na ramena stavljaš svoj teški hrapavi križ. Tvoje ruke su vezane, ali Srce je tvoje slobodno, i zato slobodno, dragovoljno, iz ljubavi za mene prihvaćaš taj križ. Time križ nije postao lakši, ali ga je lakše nositi. Kao astronaut u svemirskom brodu: ima istu težinu, ali je ne osjeća kao zapreku. I mi ovdje »u suznoj dolini« okovani raznim križevima, ako ih kao Isus spremno primimo i iz ljubavi prema Bogu i svome spasenju strpljivo nosimo, nećemo ih se osloboditi, ali nas njihov teret neće slomiti. Zato znak križa rado gledamo u Crkvama, u našim domovima, u automobilima, na prsima. »O križu slatke gorkosti, i gorke slasti pun!«
Dragi mladi prijatelju! Kad u sjemeništu i sjemenišnom životu, na ramenu svoga raspoloženja osjetiš žuljanje križa, nemoj se plašiti, nemoj uzmicati. Ne gledaj u njemu prokletstvo, pa ni kaznu, nego kušnju vjernosti i ponudu spasenja. Kao i tvoj Učitelj, primi ga i strpljivo nosi i budi siguran da će tebi i mnogima biti spasonosan. – Jer bez križa nema ni spasenja! – Daj, Gospodine, da ovu poruku Križa shvatim i srcem spremno prihvatim! Amen!
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Isus pada prvi put pod križem
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Ne znamo, Isuse, zašto si tako rano posrnuo. Sigurno ne od umora, jer tek si na početku. Možda si krivo stao, na kamenčić naišao, krivo procijenio ili požuriti zaželio. Svejedno, dogodilo se ono što nisi očekivao ni želio. I nije bilo ugodno. Vjerojatnije je, da te je na zemlju oborio osjećaj osamljenosti i napuštenosti. Razmišljaš: gdje su sad one mase koje su se oko mene tiskale? Gdje su oni koje sam utješio, ohrabrio, ozdravio, kojima sam oprostio? Nema ni mojih najbližih, učenika i apostola. I u tom bolnom saznanju sigurno si u duhu gledao i one nepregledne povorke koje ćeš kasnije kroz vjekove zadužiti ljubavlju i opraštanjima, milostima i darovima, a oni će te zaboraviti i ostaviti, možda ti se čak i svjesno suprotstaviti i tako pridružiti onima koji te sada s bičevima prate. I eto razloga da je duša zajecala, a koljeno pokleknulo...
Gospodine ostavljeni! Kao da sam ti sličan u prvoj godini sjemeništa. Došao sam radoznao, počeo radosno i poletno, a onda ubrzo prve teškoće i razočaranja. Nisam učinio neki veći nesmotreni potez; nisam se spotaknuo na prijeteći »kamenčić«; niti sam pokušao cilj ostvariti »na brzinu«. Ipak sam se spotaknuo i pao. Postao tužan i razočaran. I bez utjehe. Majčino krilo i sigurnost očinske kuće ostadoše daleko. Stare prijatelje sam ostavio, nove još nisam dobro upoznao. Kome ću se obratiti, kome požaliti? Znam kome! Tebi, koji si kod prvog pada osjećao napuštenost, ali nisi očajao. Daj mi rasvjetljenja da tajnu križa shvatim i snage da križ ponovo prihvatim! – Amen!
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Isus susreće svoju svetu Majku
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Netom je Isus poslije prvog posrtaja ustao i naprijed krenuo, pred njega pade žena, Marija, majka satrvena. Majka kao majka, »antenama« svoga srca osjetila je napuštenost svoga djeteta i evo je pred Isusom da ga prisustvom utješi i ljubavlju osnaži. – S jedne strane ovaj susret bio je utjeha i Sinu i Majci, ali u isto vrijeme i mač neizmjerne boli za oboje. – Sin je ovaj susret »isplanirao«, a Majka ga je prihvatila. Oboje svjesno i s ljubavlju. Isus je znao, a Marija je osjećala da toga časa Ona predstavlja Majku Crkvu koja će kroz svu povijest ljudskog spasenja neprestano biti u susretu s Isusom pod križem i na križu, u osobi svakog kršćanskog brata i sestre koji će nositi svoj životni križ.
Marijo, Majko prežalosna! Osjećam i znam, da uz svoju rođenu majku imam i Tebe za majku. Znam da me moja rođena majka ljubi onoliko koliko ljudsko srce može ljubiti. Kao dijete u svakoj nevolji i potrebi tražio sam sigurnost i bogatstvo njezina toplog krila. – Ovdje u sjemeništu to mi njezino krilo nedostaje. A nije mi uvijek lako. Ponekad se osjećam od svakoga zaboravljen i ostavljen. Kolega mi ne može pomoći jer je i sam bespomoćan. Odgojiteljima ponekad nedostaje taktičnosti i dosljednosti, profesoru objektivnosti. Imaju oni dobro i osjećajno srce, ali ne onakvo kao što ga ima ona koja me rodila. Osim toga, odavno su oni prošli »porođajne boli« sjemenišnog snalaženja da bi me u potpunosti razumjeli. – Zato se obraćam tebi, skrbna Majko Isusova, da mi kao i Sinu, priskočiš na križnom putu sjemenišnog snalaženja i mladenačkog sazrijevanja! Molim te da mi obrišeš suzu i pružiš majčinsku ruku! – Amen!
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Nije ti, Isuse, lako! Hod ti je sve sporiji, srčani ritam ubrzaniji, a korak nesigurniji. Vide to i vojnici – pratitelji. Osjećaju da trebaš predahnuti ako želiš nastaviti. Znaju da ti treba pomoći. Sami neće, ili ne smiju. Okreću se, očima traže i eno ugledaše Šimuna – težaka i sama umorna i trudna. Dohvatiše ga i bez pitanja postaviše pod tvoj križ. Ne snalazi se Šimun, ne shvaća, ali jednom će mu sve biti jasno i sve božanski naplaćeno. Blago tebi, Šimune iz Cirene!
Gospodine Isuse, draga mi je ova peta postaja tvoga križnog puta. Tako mi je bliska. Dva su tome razloga. S jedne strane često se kao i ti nađem u stanju nemoći i izgubljenosti i odjednom, kad se najmanje nadam, pošalješ mi nekog Šimuna Cirenca da mi pomogne. Bilo poticajem ili ohrabrenjem, ili možda samo razumijevanjem. Ponekad je to odgojitelj, ponekad kolega, a najčešće tvoje milosno nadahnuće koje me ispuni i utješi. – S druge strane, osjećam da i mene potičeš da budem Šimun Cirenac svom bratu u nevolji. Često sretnemo ljude koji trebaju naše razumijevanje i pomoć. Možda kolega koji ima problema sa školom, ili je osamljen, teško uspostavlja kontakte i nalazi prijatelje. Ili je previše obziran i bojažljiv. U svima njima trebam gledati tebe pod križem i odigrati ulogu Šimuna Cirenca. Daj, Gospodine, da to rado i spremno činim! – Amen!
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Veronika pruža Isusu rubac
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Ono što se u ovom susretu nekoć dogodilo, a trebalo bi da se događa i danas, neka nam otpjeva VIS »Runolist« iz Rijeke:
Na kamenitoj stazi, vrh puta Kalvarije,
zbio se susret čovjeka i Boga;
u ljudskome rupcu lik je utisnuo,
u susretu ovom čovjeka i Krista!
Pruža svoj rubac bolnome čelu Veronika,
otire dobrotom iznemoglo tijelo,
prilazi hrabro Njegovoj slici, Veronika.
Divimo se osjećajnosti, dosjetljivosti i hrabrosti ove žene. Vjerojatno Krista kao čovjeka nije ni poznavala, a kao Boga još manje. Ipak mu pristupa, jer svojim urođenim senzibilitetom osjeća ono što je taj Patnik jednom izrekao: »Štogod učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste!«
Milostivi Isuse! Razmatrajući o ovom Otajstvu patnje i milosrđa, ne možemo se ne sjetiti tolikih bolesnika i stradalnika, ovisnika i očajnika koji vape za rupcem koji bi obrisao Njihovo iznakaženo lice. – U isto vrijeme, hvala Bogu, i tolikih današnjih milosrdnih »Veronika« u obiteljima i misijama, po bolnicama i domovima. Njihovu ljubav i žrtve nitko i ništa ne može platiti, osim »otisak« Isusova lica.
Na putovima novim u masi svijeta,
mnogi čovjek nemoćno vapi;
hoće li mu prići pomoć, ruka,
hoće li se sresti Bog i čovjek?
Pruži svoj rubac bolnome čelu, Veronika!
Otari dobrotom iznemoglo tijelo,
priđi još danas njihovoj slici, Veronika!
Kome prići, koga utješiti?
Gladne i bose, tužne i ružne,
i baš sve one koje ne voli nitko,
koje ne voli nitko...
Jer, to su moji anđeli!
Oni su savjest našeg vremena,
to su suze u Božjim očima!
Anđeli, to su moji anđeli...
I zato: Pruži svoj rubac bolnome čelu, Veronika! – Amen!
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Isus pada drugi put pod križem
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Za onaj prvi pad rekosmo da je možda bio posljedica osjećaja napuštenosti od prijatelja. Ovaj drugi pad ima drugačiji uzrok: sumnje u svoje ljudske mogućnosti i u smisao i opravdanost žrtve. Želi, ali ne uspijeva. Trudi se, ali posrće. Nastavlja, ali opet pada. Gorak je osjećaj nadvladati jednu teškoću i odmah zatim upasti u još goru. Isus ovdje jasno pokazuje koliko je naša ljudska narav nesavršena, snaga ograničena i volja oslabljena.
Posrnuli Gospodine! U svakom tvom posrtaju pred očima ti je slabašan i grješan čovjek koji bi htio kroz život ići uspravno, ali ne uspijeva. Pred očima sam ti i ja sjemeništarac, koji sam teškoće i posrtaje prve godine nekako nadvladao. A sada u drugoj i trećoj godini, kad sam mislio da ću poletnije za tobom kročiti, doživljavam novi pad, činim novi grijeh, dajem ti novu pljusku, pljuvku, smijeh. – Ti si ustao i put nastavio. Učini da i ja to uspijem! Mogao si izabrati druge, bolje, pametnije i plemenitije od mene. Ipak, »Tvoje usne moje rekoše ime.« Ponovi, Isuse, to ime još jedanput, i još jedanput, i pruži mi ruku da se zajedno s tobom iz ponovnog pada pridignem i zajedno nastavimo! – Amen!
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Isus tješi jeruzalemske žene
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Međ' onim' što se rugahu Kristu, pobožne žene neke su bile;
Otkako križ na sebe uze, zanjim su išle i suze lile!
Isus se njima obrati i reče: »Plačite sebe i svoje mile!«
(N. Kuzmičić)
Gospodine Isuse! O kako si velik, božanski velik u ovoj osmoj postaji svoga križnog puta. Veći si bio samo u dvanaestoj, kad si umirući molio za svoje ubojice. – I suviše izmučen, ponižen i prezren, pun rana i krvi, s trnovom krunom na glavi, s teškim disanjem i klonulim koljenima, zaboravljaš sve to i osvrćeš se drugima da ih utješiš i da ih upozoriš na izvore i uzroke svake patnje, boli i gorčine. Da upozoriš na nezasitni egoizam i nemoralni hedonizam. Da upozoriš, kako površni, nesavjesni i neodgovorni sjemenišni život, ne stvara ni poštena čovjeka, a kamoli sveta svećenika.
Gospodine Isuse! U ovoj osmoj postaji i ja se pridružujem plemenitim osjećajima onih žena. I ne samo prema tebi, nego i prema svakom bratu čovjeku, jer rekao si: »Radujte se s onima koji se raduju, a plačite s onima koji plaču.« U isto vrijeme otvaram srce za tvoju opomenu i poziv na obraćenje.
Jer, dok su Te usne moje tješile, misli su moje lutale i griješile... U duši je mojoj gorio pakao, a bolje bi mi, Kriste, bilo – da sam zloće svoje plakao! (B. Klarić)
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Isus pada treći put pod križem
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Eto, kalež se boli puni, gledam Te, Kriste, u trnovoj kruni.
A gomila bijesna Te gazi, kako Ti je teško, Kriste,
Na toj golgotskoj stazi! 
(B. Klarić)
Nije to samo posrtaj, nije ni običan pad. To je konačna prostrtost u prašini i blatu. Svakom drugom to bi bio konačni krah bez mogućnosti nastavka. Da, svakom drugom, ali ne i tebi. Jer, kako kaže pjesnik: Vidi se mrijeti mu se neće, ima nešto što ga naprijed kreće. Ta pokretačka snaga je Tvoja neizmjerna ljubav za čovjeka, za njegovo otkupljenje i spasenje.
Gospodine! I sada, dok su ti oči poluzatvorene i zemlji okrenute, one gledaju mene i sve ljude. Gledaju mene kako se bolno i teško nosim sa školom i sjemenišnim dnevnim redom. Teško mi je razumjeti profesora i odgojitelja, teško mi je prihvatiti kolegu i prijatelja, teško mi je osmisliti sjemenišno zvono koje uporno iritirajuće »cvrči« kao »cvrčak na čvoru crne smrče«. Pa onaj dosadni harmonij, a nemam dovoljno ni sluha ni glasa... Pa ona zakučasta matematika, nejasna kemija, latinska semideponentia, ili grčki nepravilni glagoli... Uh taj grčki! Čast Zeusu i Apolonu, volim Olimp i Olimpijadu, divim se Ahileju i Odiseju, ali za sve one finese grčkog jezika i gramatike, najradije bih ogorčen kriknuo: »Meni ne ide to, profesore lipi moj, ulomih tanke noge trčeći oko Troje.« – Sve to, Gospodine, pritišće moja slabašna ramena, zato često posrćem, padam i sve mi se teže ponovno dignuti. Toliko puta se osjećam bez zaštite i podrške, bez sigurnosti i nade, bez perspektive i budućnosti… Neka me tvoje ponovno ustajanje potakne na napor ponovnog ustajanja. Amen!
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Isusa svlače
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Bolno je bilo bičevanje i trnovo krunjenje. Pretežak je bio križ na ramenima. Ali ovo sada, ponižavajući javni »striptiz« gore je i teže od svega. Ostajući bez odjeće, ostao je bez časti i dostojanstva. Predmet ismijavanja, izrugivanja i ponižavanja. – Je li Isus ovo poniženje mogao izbjeći? Sigurno da jest. Ali, ako ga je već »ugradio« u projekt svog Mesijanskog djela, to znači da je za to imao jaki razlog. Taj razlog možda je sve ono što se je kroz povijest događalo i što će se do kraja događati s fenomenom ljudskog tijela. – Ljudsko tijelo je divno djelo Božjeg stvaranja. I veliki dar čovjeku, zapravo sam čovjek. Kao vrijednost i dar, čovjek bi svoje i tuđe tijelo morao poštivati, cijeniti i držati u dostojanstvu. Kažem, u dostojanstvu koje mu je Stvoritelj namijenio. Ni više, ni manje. A čovjek, nažalost, čini suprotno: ili tijelo ponižava i obezvrjeđuje, ili ga pretvara u »fetiš« kojemu se treba klanjati i obožavati. To obožavanje ljudskog tijela prešlo je danas svaku mjeru. Krilatica da je čovjek svoj apsolutni gospodar i kao takav može raspolagati svojim tijelom kako hoće, dovelo je ne samo do srozavanja dostojanstva, nego i do perverzija najnižeg neukusa. Prava moderna »Sodoma i Gomora«. – Nije li taj nezdravi i neuredni duh počeo ulaziti i u naše sjemenište i obitelji sjemeništaraca? Ne zloupotrebljavaju li se u tu svrhu i tehnička dostignuća kao što su televizori, kompjuteri, pa čak i mobiteli? – Gospodine Isuse, koji si na Kalvariji ostao bez svoje odjeće, ne dopusti nam ostati bez odjeće ljudskog i kršćanskog dostojanstva u odnosu na naše i tuđe tijelo. – Amen!
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Isusa razapinju na križ
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Sad počeše strašne muke: pribiše mu na križ ruke,
zatim one svete noge, uz psovanje, kletve mnoge...
Na križ prikovan, pa uzdignut! Ako ima netko koji misli da ga nije »vidio« i u životu »susreo« sada to više ne može reći. Prikovan je i uzdignut! Evo, čovječe – brate, evo tu sam i ovo činim za tebe. Da bi snagom ove prikovanosti ti bio oslobođen okova nezdrave ovisnosti! Da bi oštricom ovih čavala ti bio iscijeljen od rana koje su posljedica tvoga grješnog odnosa prema Bogu i ljudima.
Gospodine Isuse! Dirnut porukom tvoga raspeća osjećam potrebu raspeti i prikovati sve ono što me zarobljava i udaljava od tebe i od tvoga poziva. Ojačaj me da se toga ne plašim. Da bi nas uspješnije i lakše oslobodio tumora, liječnik nas čvrsto veže uz operacijski stol. Potakni me i osnaži da uvijek budem spreman uz tvoj križ prikovati sve »tumore i čireve« koji prijete zdravlju i ravnoteži moga duha i spremnosti odazivu tvome pozivu. Među onim mnogobrojnim rukama koje su te gurale, bičevale, svlačile, razapinjale i za tvoju odjeću kocku bacale, bila je, Gospodine, i moja ruka. Evo ti je ponovo pružam, ne da te povrijedi, nego da se ispriča i da prizna svoju krivnju i izrazi zahvalnost tvojoj ljubavi. – Amen!
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Isus umire za nas na križu
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Krist je na kraju puta svog:
lagano dahne – pa za brata čovjeka izdahne.
(B. Klarić)
Na svu ljubav prema čovjeku, u dvanaestoj postaji svog križnog puta Isus stavlja točku, ili bolje – uskličnik: eto, toliko sam te ljubio, čovječe! – Doista nema veće ljubavi od one kad netko daje život za drugoga. Isus je baš to učinio! Čak i u ovom bolnom času kad bi svatko drugi u očaju plakao, psovao i proklinjao, ili barem mislio samo na sebe, Isus misli na druge. Najprije na one najpotrebnije, svoje neprijatelje i zločince, jer ih treba spasiti: »Oče, oprosti im!« – Zatim na grješnike, jer ih treba obratiti: »Danas ćeš biti sa mnom u raju!« – Pa tek onda na dobre i svete: »Ženo, evo ti sina« i »sinko, evo ti majke!« – Četvrta riječ s križa »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio«, odražavaju mnogobrojne ljudske patnje u kojima se čovjeku čini da ga je Bog zaboravio i napustio. – Peta riječ je vapaj: »Žedan sam«. Čega? Ne vode, vina ili soka. Sve to odbija, jer on je Stvoritelj i Gospodar svih voda i izvora. On žeđa nas, naše ljubavi, zahvalnosti i spasenja. – Kad je sve to izrekao, mirno reče: »Svršeno je!« Ne, svršena je, hvala Bogu, moja patnja. Nego: Svršeno je ili bolje: »Dovršeno je djelo ljudskog otkupljenja i spasenja.« Završena je moja zadaća koju mi je Otac namijenio. Hvala ti, Oče! – I tek poslije te konstatacije misli na sebe i predano reče: »Oče moj, sada u tvoje ruke predajem duh svoj!« Šesta riječ »Svršeno je!« bila je zbogom zemlji, a ova posljednja, sedma »Oče u ruke tvoje...« bila je pozdrav Nebu!
Gospodine, potresen tvojom žrtvom i dirnut tvojom ljubavlju, ja, splitski maturant, u nesigurnosti svojih mladenačkih putova i planova, dok me privlači i sportska slava i poslovni uspjeh i profesorska katedra, želio bih se tebi velikodušno predati (kao i ti Ocu): »Isuse, Učitelju i jedini pravi svećeniče, u tvoje ruke predajem i povjeravam svoju mladost i budućnost, svoje zvanje i svoj život!«
Jer za Tobom čezne moja duša tvrda,
što vječno od tvoje ljubavi bježi, a opet
vječno za Tobom uzdiše i teži. (B. Klarić)
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Isusa skidaju s križa
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
A kad čavle povadiše i s križem ga rastaviše,
na krilo ga Majka prima, sad neg' igda žalosnija.
(Đ. Cezner)
Isus život završava onako kako ga je i počeo: na rukama svoje majke.
Marijo! Prikazana je žrtva! Evo ti Sina mrtva...
I drhće majčina usna ljubeć' na krilu žrtvu –
svoju i našu... (B. Klarić)
U ovoj bolnoj, ali i utješnoj slici, gledamo sve naše hrvatske majke, mučenice i patnice, koje su kroz povijest: rađale i hranile, bdjele i tješile, molile i hodočastile, djecu svoju Bogu spremno darivale, a često i mrtve u krilo primale. Sjetimo se samo našeg Domovinskog rata...
Dok Kalvarijom još odzvanjaju riječi: »Sinko, evo ti majke« obratimo joj se s usrdnom molbom da nam majke tješi, suze briše i molitve primi, a nas u sjemenišnom životu prati i na odabranom putu štiti. Tješeći nju, utješimo i sebe:
»Ne plači, Marijo, kratka je ovo sjena;
do tri ćeš dana vidjeti Sina – proslavljena!
Ne plači, Marijo!  U smrti Krista
veliko otkupljenje i nada blista...« (B. Klarić)
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Isusa polažu u grob
Svećenik: Klanjamo ti se, Kriste, i blagoslivljamo tebe.
Svi: Jer si svojim svetim križem svijet otkupio.
Noć je! Zora je!
U ovoj svetoj noći straža je budno bdila
nad Onim što mu je sve u moći, a večeras ga je, eto,
teška ploča u grobu skrila. (B. Klarić)
Nitko ne voli grob. Zato ga i oblažemo mramorom i kitimo cvijećem da ublažimo njegovu strahotu. I s razlogom od groba zaziremo: jer tamo se polaže čovjek. Ali otkada je Krist u grob sišao, grob nije više ono što je bio. Dobiva drugu dimenziju i drugačiju ulogu: ne više »vječnog počivališta«, nego »dugačkog mosta«... Čovjek je onaj koji sebe i druge polaže u grob, a Bogočovjek je onaj koji izlazi i poziva iz groba. Grob ne zaključuje Isusovu stvar i ne prekida njegovo djelo.
Rođenjem u tuđoj špilji i pokopom u tuđem grobu, Isus nas je poučio da su mu i ljudsko rađanje i ljudska smrt jednako strani. Jer, niti se je rodio iz ništavila, niti će grob osjetiti trulež njegova tijela. On im se podredio jer je bio i čovjek, u svemu nama jednak osim u grijehu, ali i naglasio da on kao Mesija ne može imati svoju špilju i svoj grob. Svojim križnim putem naglasio je i to, da ni nama bez križa danas nema ni praznog groba sutra, bez trnove krune, nema ni nebeskog vijenca. To lijepo izražava Kranjčević stihovima: I osjećam što ti zbori u očima suza vruća: da ne može nikad biti bez Golgote uskrsnuća!
Dan je na izmaku, drama je završena, ploča je položena, ali i zora trećeg dana zarudjela. Stoga:
Žaleć tako Majka Sina, i tužeći sva družina
Svak otiđe svojoj kući, uskrsnuće čekajući! (Đ. Cezner)
Svećenik: Smiluj se nama, Gospodine.
Svi: Smiluj se nama.
Završna molitva
Završili smo, Isuse, i četrnaestu postaju tvoga križnog puta polaganjem Tvoga mrtvog tijela u grob. Ali ona nije posljednja, jer grob nije kraj. Slijedi petnaesta postaja, radosna i slavna: tvoje Uskrsnuće! U tom pobjednom činu smisao i sadržaj dobilo je svih onih četrnaest ranijih gorkih postaja. – To je i moj put, Gospodine: po trnju k zvijezdama! Uskrsna nada i radost neka me ispunja, da se u svakom času spremno mogu odreći svega što me koči u napredovanju i vodi u smrt. I neka me ojača, da hrabro i odgovorno ostvarujem svoju sjemenišnu pripravu kako bih sutra braći svojoj bio radosni navjestitelj Tvoje i naše pobjede!
Sad na kraju, u ovih četrnaest teških i bolnih postaja Tvoga križnog puta, ne možemo ne prepoznati, četrnaest stoljeća naše časne, ali teške i bolne hrvatske povijesti, koja je, evo, svoju veliku pobjedu i nagradu doživjela u »petnaestoj postaji« naše nezavisnosti, cjelovitosti i slobode. Per aspera ad astra, po trnju k zvijezdama! Hvala, Gospodine! Amen!
don Pavao Medić