Moje svećeničko zvanje

Svatko od nas tko nije i tko ne želi biti slijep, uviđa da su duhovna zvanja, gledajući samo kvantitativno, u krizi. Nažalost ta kriza je zahvatila gotovo opću crkvu. Netko će, tko malo dublje i odgovornije nije zabrinut za crkvu, kazati, «to su došla takva vremena, što se može». Mi nismo pozvani samo konstatirati činjenice, nego smo pozvani raditi u vinogradu Gospodnjem i to upravo u današnjem vremenu, u vinogradu koji izgleda zahtjevan a Otac vinograda od nas očekuje da budemo marljivi i ustrajni radnici u Njegovu vinogradu.

Nije ni dovoljno tješiti se da je u mnogim zemljama posebno Zapadne Europe i u mnogim drugim biskupijama gora situacija od naše. Ako volimo crkvu, ako volimo Isusa Krista, ako volimo naš hrvatski narod, ne možemo bez suze u oku promatrati kako je sve manje onih koji će nositi Božju Riječ.

Zbog čega je to tako? Odgovora bi moglo biti tko zna koliko i o tome bi se mogle zasigurno pisati studije. Bilo bi dobro proučiti taj mentalitet mladih, ili proučiti uzroke zbog čega je mentalitet mladih upravo takav kakav jest. Međutim, ja bih zajedno s vama danas razmišljao o svećeniku-župniku, o meni i tebi i pokušao pokazati da je djelomično i na nama krivnja što se to tako događa, što mladima svećeničko ili redovničko zvanje nije zanimljivo, nije privlačno. Ovdje poglavito ističem da smo mi pozvani odgajati mentalitet današnjeg čovjeka uključujući i mentalitet mladih. Za sve to treba nam više odvažnosti, altruizma, siromaštva i jednostavnosti, žrtve za drugoga, radosti i nadasve molitve, zadovoljstva u zvanju, kako bi nam Gospodin poslao radnike u svoju žetvu.

Najbolja duhovnost duhovnih zvanja jest živjeti svoje svećeništvo korektno i biti uistinu svećenik, kakvog me Isus treba – čovjek molitve, čovjek koji živi za Boga, Crkvu i ljude. Nasuprot pravome liku svećenika, ljudi u nama nekada mogu prepoznati karikaturu svećenika, ili samo čovjeka, a ne svećenika. To se događa onda kada svećenik izgubi vjeru, a po njoj svoj identitet, pa teži za novcem, ženama itd.

Prema sebi pohlepni a prema drugima škrti. Kada dajemo 100 kuna onda nam je puno a kada nam drugi daju 100 kuna onda je malo, a istih je tih sto kuna. Tako da ljudi sami uočavaju da postajemo oni koji žive od stada ili na račun stada a ne za stado.

Kad sjemeništarac dođe u krizu vjere onda, budući da se udaljio od svoga smisla-temelja Boga, onad se približava svemu onome što ga zaokuplja kako ne bi osjetio prazninu i bio sam. Tada se događa kriza čistoće, molitve, kriza biskupa a u biti je to kriza vjere. Jasno da iz toga stanja postoji izlaz, to je otvoriti se Bogu i njemu dopustiti da nas zahvati i renovira dušu i da joj vrati prvu i pravu ljubav - svetost. U ovakvo stanje mogu nažalost i drugi dovesti, bilo izolacija od kolega i tjeranje pojedinaca u slijepu ulicu, bilo župljani ili neka osoba koja želi dobar ulov, a sjemeništarac dopusti i nasjedne ....

Međutim sve to pokazuje da je veza između sjemeništarca i Isusa Krista nekako napuknula i onda sve izgleda nekako čudno. Pozvani postaje cimbal koji zveči ili mjed koji ječi ...

Bogu hvala da ima svećenika koji su na svu sreću svećenici u svakom segmentu življenja: ljudi molitve i ljudi koji žive korektno svoj celibat ne zato što mrze žene, nego zato što vole Isusa i što smatraju svoje svećeničko poslanje kao poslanje ljudima da ih Bogom obogate. Takvi dijele što imaju drugima i u tome je njihovo bogatstvo. Jednom riječju to su ljudi koji hodaju s Isusom Kristom ili bolje reći to su oni «Bogonosci» koji Boga nose u svežnju svoga bića, i takvim svećenicima se mnogi dive.

Biti svećenik, uvijek je jednako aktualno, zbog toga što je Krist uvijek aktualan. Jer on ne može doći na manje. Zvanje nije samo poslanje drugima nego je ono zahtjev osobnog života s Bogom. Biti poštar Božje riječi nije dovoljno, potrebno je zaviriti u poštu koju nosimo drugima i od tog sadržaja živjeti. Ne živimo više u zatvorenom prostoru. Mi živimo na gori, ne pod svjećnjakom. Prostori su nam povjereni, ne da bismo dokazali sebe, jer tada bismo od sebe stvarali mitove, nego da Boga uprisutnimo u sve komponente života.

Netko misli da Crkva neće propasti ako se ja ne angažiram, jedan manje ili više. Kriva je takva logika, jer onda znači da nama naše zvanje, nije tako drago ili da nam je ono opterećenje. Svatko je od nas jedinka, svatko Bogu treba u Crkvi. Bogu nitko nije nevažan.

Naše je zvanje nužno povezano s brigom o zvanjima, jer ako ja ne svjedočim svoje zvanje onda se djeca, mladići i djevojke ne mogu zaljubiti u zvanje koje je mrtvo, u ono što je nestalo u meni.

Kako predstavljati zvanje: «egocentrično» - svećenik znači biti kao «ja», ili kristocentrično – biti kao Krist. Kada bismo zvanje predstavljali egocentrično, tada bi zvanje bilo zaustavljeno u rastu, jer nitko od nas nije savršen da ne moće biti savršeniji i zbog toga ne može biti prototip svećenika, nego Krist ostaje prvi svećenik i prototip svećenika prema kojemu i ja moram rasti. Davati više prostora Isusu kako bi Isus rastao u meni, u mome svećeništvu.

Biti župnik znači voditi narod Božji spasenju, navještajući Riječ Božju i dijeleći sakramente, prolanaziti načine kako ljudima naviještati Krista raspetog i uskrsnulog. Izazov je to vezan i uz Božji zov, koji mladić čuje u svome srcu: «Dođi i slijedi me!». Biti svećenik znači biti s Kristom, u molitvi osluškivati njegovu riječ i njegovu volju za nas danas i za druge. Upoznavši Boga koji je Ljubav, Izvor i Cilj života, svećenik svojim životom svjedoči tu istinu.

Svećeničko zvanje zahtjeva naročito sređenu, uravnoteženu, trijeznu i ozbiljnu osobu. Svećenik preuzima na sebe velike obaveze i ulazi u službu koja je duhovna. Po svojoj je službi trajno u duhovnoj stvarnosti, živi u duhovnom svijetu. On mora imati smisao za Božji svijet tajne i milosti, da bi se u njemu dobro osjećao. Ako bi netko ulazio u svećeničko zvanje s nakanom da se što lakše provuče kroz život, onda bi to bio nesretan svećenik. Sv. Grgur Nazijanski ističe da nije dovoljno da crkveni službenik ne bude loš, nego mora biti izvrstan u krepostima, budući da se brine za duhovni život drugih.

U zauzetom radu sa svim članovima župne zajednice: odraslim vjernicima, starcima, bolesnicima, mladima i djecom, svećenik izgrađuje župno zajedništvo. Svi kršteni ljudi imaju dostojanstvo krsnog svećeništva, no ipak samo svećenik je obilježen sakramentom svetoga reda. Tek on može u njihovoj zajednici sabrati njihove molitve i žrtve u jednu i prikazati je Bogu. Sva zvanja se rađaju i nastaju u župnim zajednicama. Uistinu se može reći da je zvanje znak života jedne župe i njezinog otvaranja poticajima Duha.

O kako je potrebno osluškivati vapaje ljudi oko nas, duhovne potrebe ovog vremena, kako bismo pomogli čovjeku danas i tako nasljedovali Krista Velikog svećenika. Postoji naime hitna potreba za učiteljima duhovnog života, osobama koje su sposobne evocirati Božju tajnu i koje su raspoložene za slušanje kako bi povjerene im osobe mogle ući u ozbiljni i iskreni dijalog i život s Bogom.

Ako je Isus prepoznat u «lomljenju kruha», tada bi se euharistijska dimenzija morala nalaziti na putu svakog svećenika i redovnika. Euharistija je stoga najbolji ambijent u kojem se potiču zvanja. Moje zvanje živi na plodnom euharistijskom tlu. Ono je odgovor a ne moja inicijativa. Poziv na duhovno zvanje je poziv na svetost, reče jednom sveti Otac.

Ako sam nisam probuđen za milost i zadovoljan u svome zvanju, neću moći ni druge oduševljavati. Sva duhovna zvanja se rađaju i nastaju u župnim zajednicama. Uistinu se može reći da je duhovno zvanje znak života jedne župe i njezinog župnika i obratno.